петак, 17. април 2015.

Miloš Crnjanski „Kod Hiperborejaca“


Evo par odlomaka. Prepoznajemo mnogo toga, kulise epoha se menjaju, kao na pozornici, ali ne i drama, ili komedija, istorije.

„I Kaligula je, do smrti Tiberijeve, bio sitnica, ali nije na samrtnom času Tiberija. Raskrupnjao se do uzroka, u budućnosti. Sitnice se raskrupnjaju do velikih uzroka, u budućnosti.“

„Sa detetom na ruci – Tiberijem – njegova mati je tako bežala, od potera. Ta uteha mi je bila dobrodošla u Rimu, i zato, što sam, tek tada, uoči rata, primetio, da sam na niskom položaju činovina, u svetu, u kom mogu da posmatram sve, ali da izmenim, ništa. Niti mene ko pita, niti mene ko sluša. Sve što se događa, tih godina, i tih dana, sve što će se dogoditi idućih meseca, zavisi od nekih kraljeva, prinčeva, generala, i – što se prećutkuje – od njihovih žena i drolja.
Sve je romantično i glupo, kao neki roman, koji piše neki, gorostasni, Aleksandar Dima.“



„Dešavalo se tih dana, da ostanem sasvim sam, na plaži i da ležim u stolici, umoran, sanjiv. Muči me sve više, kad vidim, kako sam nemoćan i sitan, na svom položaju u Rimu, i slutim da će, sve što mi je bilo blisko i drago, u mojoj zemlji, opet nestati u poažru i pepelu, kao što se jednom već desilo, u mom životu.“

„Kad bi neko, međutim, izmenio monogram Rima, i, na njegovo mesto, na saobraćajna sredstva stavio monogram Mikelanđela, niko, retko ko, bi pomislio da je to monogram Mikelanđela. Sav svet bi bio tada pomislio da znači ime Musolinija.“

„Moja se žena smeje. Silazi ćutke, sa stepenica, nad kojima vise šišarke leda, a zatim se, ćutke, među strancima, grlimo.“

„Valtelina je, sirota, bila pristala, uz ideje reforme u crkvi, pa je na podstrek španskog vice-kralja, a još više milanskog biskupa – godine 1620, bilo rešeno, da se ti ljudi istrebe.
Pokolji su izvršeni na dan 19. juna.
Taj dan se u Milanu nazivao, vekovima Dan svetog pokolja. Il sacro macello.“

„Tolstoj ima pravo – u Napoleonu uvek je bilo, pored vojskovođe i jednog, talijanskog, glumca.“

Evo šta o Hiperborejcima Crnjanskog piše Ana Gvozdenović:
Za tu „čudnu knjigu”, koja mu je posebno draga, autor kaže da je istovremeno „roman, putopis, memoari, poezija, pa i pamflet”. Ukazujući na njenu polimorf nu strukturu, Crnjanski u razgovorima, intervjuima i beleškama često koristi izraz mešavina, kako bi podvukao hibridni i teško odredivi karakter svoga dela: 
„Ta moja knjiga je: jedan haosu spomena, putovanja i lutanja, jedan novi Crnjanski koji govori onako kako nije govorio: o životu, starosti, o svom životu.” 
„To je jedna mešavina putopisa sve do Špicberga, sve dotle dok brod može da ide, to je mešavina putopisa kroz Italiju, moj život u Rimu, mnogo beležaka, razmišljanja, utisaka čoveka koji počinje da stari.” (,,Kod Hiperborejaca, ili u svetu metamorfoza”).