Kornelijus Kastorijadis
Uspon beznačajnosti
prevod: Frano Cetinić
Gradac, 1999.
Kriza kritike samo je jedna od manifestacija opće i duboke krize društva. Postoji ovaj sveopći pseudokonsensus, kritika i intelektualni zanat su kudikamo više, i na intenzivniji način, uključeni u sistem nego ranije, sve je medijatizirano, a mreže veza i vezica su gotovo svemoćne. Glasove koji odudaraju, ili disidente, ne ugušuje cenzura ili nakladnici koji se ne bi usuđivali da ih objave, već sveopća komercijalizacija.
Prvo, to je društveni i politički sukob, izraz borbi grupa i pojedinaca za autonomiju. Bez ovog sukoba, na političkoj razini ne bi bilo onoga što nazivate »demokracijom«. Kapitalizam kao takav nema ništa zajedničkog sa demokracijom (dostatno je pogledati Japan, prije kao i poslije rata). I, na ekonomskoj razini, bez društvenih borbi, kapitalizam bi se bio srušio desetak puta u zadnja dva stoljeća. Potencijalna nezaposlenost bila je apsorbirana smanjenjem duljine radnoga dana, tjedna, godine i vijeka; proizvodnja je pro nalazila izlaza na unutarnjim tržištima potrošnje, stalno uvećavana radničkim borbama i porastom stvarnih nadnica koje su one izazvale; iracionalnosti kapitalističke organizacije bile su koliko-toliko ispravljene stalnim otporom zaposlenih.
Drugo, kapitalizam je mogao funkcionirati samo zato što je naslijedio čitav niz antropoloških tipova koje on nije stvorio, i ne bi ih ni mogao sam stvoriti: nepodmitljivi suci, neporočni i veberovski funkcionari, odgojitelji posvećeni svome pozivu, radnici koji imaju minimum profesionalne savijesti, itd. Ti se tipovi ne pojavljuju, i ne mogu se pojaviti sami po sebi, stvoreni su u prethodnim povijesnim razdobljima pozivanjem na tada posvećene i neosporne vrijednosti: čestitost, služenje državi, prijenos znanja, kvalitetan rad, No mi živimo u društvima u kojima su ove vrijednosti, to je javna tajna, izvrgnute uglu, i u kojima jedino vrijedi kvantitet novca što ste ga nagrnuli, nije važno kako, ili koliko ste se puta pojavili na televiziji. Jedini antropološki tip koji je stvorio kapitalizam, i koji mu je na početku bio neophodan da bi uopće bio uspostavljen, jest šumpeterski poduzetnik: osoba strastveno privržena stvaranju nove povijesne institucije, poduzeća, i njegovu stalnom proširenju s pomoću uvođenja novih tehničkih kompleksa i novih metoda prodora na tržište. No, sadašnja je evolucija uništila taj tip; u proizvodnji, poduzetnika je zamjenila menadžerska birokracija; a kad je posrijedi pravljenje novca, spekulacije na Burzi, OPA i financijske transakcije donose mnogo više od »poduzetničke« djelatnosti.
U isto vrijeme, dakle, kad prisustvujemo rastućoj oronulosti javnog prostora s pomoću privatizacije, ustvrdujemo i uništenje antropoloških tipova koji su uvjetovali samo postojanje sistema.
Kriza kritike samo je jedna od manifestacija opće i duboke krize društva. Postoji ovaj sveopći pseudokonsensus, kritika i intelektualni zanat su kudikamo više, i na intenzivniji način, uključeni u sistem nego ranije, sve je medijatizirano, a mreže veza i vezica su gotovo svemoćne. Glasove koji odudaraju, ili disidente, ne ugušuje cenzura ili nakladnici koji se ne bi usuđivali da ih objave, već sveopća komercijalizacija. Subverzija je uključena u sve ono što se čini, sve sto se propagira. Da bi se napravila reklama nekoj knjizi, kaže se: »Evo knjige koja predstavlja revoluciju u svojoj oblasti« – ali, isto se tako kaže i za tjesteninu Panzani da je izvršila revoluciju u kulinarstvu. Riječ »revolucionaran« – kao i riječi »kreacija« ili »imaginacija« – postala je reklamna parola, i to je onaj proces što se prije nekoliko godina nazivao reku- peracijom. Marginalnost postaje nešto što svatko zahtijeva za sebe, i od sre- dišnjeg značenja, a subverzija je zanimljiv kuriozitet koji upotpunjuje sklad sistema. Postoji strašna sposobnost suvremenog društva da uguši svaku stvarnu divergenciju, bilo da je ušutka, bilo, pak, da od nje napravi fenomen kao svaki drugi, komercijalni uspjeh kao svaki drugi.
Нема коментара:
Постави коментар